Redatelj: Leyla Bouzid
Scenarist: Leyla Bouzid, Marie-Sophie Chambon
Producent: Sandra Da Fonseca, Imed Marzouk
Produkcijska kuća: Blue Monday Productions, Propaganda Production
Direktor fotografije: Sébastien Goepfert
Montaža: Lilian Corbeille
Glumci: Baya Medhaffer, Ghalia Benali, Montassar Ayari, Aymen Omrani
Zemlja: Turska, Francuska, Belgija, Ujedinjeni Arapski Emirati
Godina: 2015.
Trajanje: 102 minute
Tunis, ljeto 2010. Miris Arapskog proljeća već se osjeća u zraku. Farah pjeva u rock bendu čiji su angažirani stihovi naljutili režim Bena Alija. Iako su neki od članova njezina benda Joujma, čija su se imena našla u policijskim dosjeima, bili spremni na autocenzuru da bi spasili karijeru, buntovna Farah ne pristaje na kompromise. Čak i kad su joj isključili struju u baru na plaži gdje je recitirala zabranjene stihove. A kad pripadnici Odjela za zdravlje i sigurnost prekinu njihov koncert, nastavit će pjevati na ulici. Ona živi u represivnom društvu koje joj zabranjuje pjevati i zato njezin lik priziva duh Louise iz remek-djela Alžirca Rabaha Ameur-Zaïmechea 'Bled Number One', samo što je potonja završila u umobolnici, koja se pokazala jedinim mjestom gdje je mogla pjevati džez bez ikakvih ograda. „Ali ja imam dečka!“, kaže Farah momku koji joj se nabacivao na tulumu. „Zar nisi feministkinja?“, odgovori joj on. No majka je ta koja je pokušava zaštititi od represivnog sistema, jer je nekad i sama na vlastitoj koži osjetila njegovo nasilje. Rat koji vodi Farah odvija se na dva fronta – onom obiteljskom u kojem se mora suočiti s njezinim konformizmom, i onim u kojem se tijekom policijskog ispitivanja suočava s brutalnošću političke diktature. Zato uz njezinu tjelesnost i njezin glas, treću važnu kariku filma čini pogled njezine majke Hayet koji emanira toplinu ljubavi. Ono što je za Ameur-Zaïmecheovu džezericu Louise bila umobolnica, koja za nju paradoksalno postaje mjesto totalne slobode, to su za Farah njezina djevojačka soba i majka koja joj se ipak pridružuje u pjesmi. (Dragan Rubeša)
Leyla Bouzid rođena je 1984. u Tunisu. Kći je velikog redatelja Nourija Bouzida. Godine 2003. seli se u Pariz gdje upisuje studij francuske književnosti na Sorbonni, da bi potom upisala režiju na prestižnoj filmskoj školi La Fémis. Autoričin prvi film 'Soubresauts', ujedno i njezin diplomski rad, snimljen je u Tunisu samo par mjeseci prije revolucije. A drugi film ('Zakaria') snimila je na jugu Francuske s neprofesionalnim glumcima. 'Kad otvorim oči' autoričin je prvi dugometražni film.
