Redatelj: Aldo Lado
Scenarist: Ernesto Gastaldi, Aldo Lado, Ruediger von Spiess
Producent: Enzo Doria, Dieter Geissler
Produkcijska kuća: Dieter Geissler Filmproduktion, Doria G. Film, Dunhill Cinematografica, Jadran film, Rewind Film, Surf Film
Direktor fotografije: Giuseppe Ruzzolini
Montaža: Jutta Brandstaedter, Mario Morra
Glazba: Ennio Morricone
Glumci: Jean Sorel, Ingrid Thulin, Barbara Bach, Relja Bašić, Fabijan Šovagović, Semka Sokolović-Bertok
Zemlja: Italija/Jugoslavija/Zapadnja Njemačka
Godina: 1971.
Trajanje: 92 minute
Postoji tek nekoliko filmova u kojima junaka na samome početku pronalazimo mrtvog. Gregory Moore, junak „Kratke noći leptira“, nije mrtav, ali svi misle da jest. Njegovo beživotno tijelo pronađeno je u gradskome parku i odneseno u mrtvačnicu, iako je on svjestan svega što se događa. Dok leži paraliziran na obdukcijskom stolu i gleda kako patolog priprema sječiva za obdukciju, Moore se pokušava prisjetiti što ga je dovelo u stanje u kojem se nalazi, a svi putevi vode do Kluba 99 – ekskluzivnog mjesta na kojem se praška intelektualna i politička elita skuplja kako bi spletkarila i sudjelovala u okultnim ritualima i orgijama!
„Kratka noć leptira“ gotovo je zaboravljeni dragulj iz sedamdesetih koji posljednjih nekoliko godina sigurno gradi svoju kultnu sljedbu. Redatelj Aldo Lado prepoznatljivu je matricu talijanskog mystery-trilera (tzv. gialla) obogatio nadnaravnim motivima, te snimio efektnu alegoriju koja se zapravo može primijeniti na bilo koji represivni sustav u kojem ostarjele političke strukture „krešu krila“ svojim mladim leptirima te ih tako lišavaju slobode i - paraliziraju.
Zahvaljujući specifičnoj atmosferi i fabularnim motivima „Kratka noć leptira“ evocira kasnija ostvarenja Romana Polanskog, kao što su „Stanar“ („Le locataire“, 1976) i „Deveta vrata“ („The Ninth Gate“, 1999), a za specifičan ugođaj tjeskobe i jeze zaslužna je i sugestivna glazba velikog talijanskog skladatelja Ennia Morriconea, sastavljena od dramatičnih violinskih dionica, uzdisaja i otkucaja srca.
Zanimljivo je i to da je film sniman na mnogim lokacijama u Zagrebu, a u sporednim se ulogama pojavljuju brojni veterani hrvatskog glumišta, između ostalog i Relja Bašić, Semka Sokolović-Bertok i Fabijan Šovagović, u ulozi u kakvoj ga još niste imali priliku vidjeti.
Projekcija je ostvarena u suradnji s Hrvatskom kinotekom Hrvatskog državnog arhiva, a ulaz na projekciju je slobodan.
Aldo Lado talijanski je redatelj i scenarist rođen u Rijeci 5. prosinca 1934. godine. Snimio je 20 filmova i okušao se u brojnim žanrovima: filmu strave, trileru, znanstvenoj fantastici i erotici. Među najuspješnija ostvarenja ubrajaju se njegov redateljski prvijenac „Kratka noć leptira“ („La corta notte delle bambole di vetro“, 1971), „Tko ju je vidio da umire?“ („Chi l'ha vista morire“, 1972), kontroverzni „Posljednji noćni vlak“ („L'ultimo treno della notte“, 1975) te campy zf „Humanoid“ („L'umanoide“, 1979). Sukladno tradiciji talijanskog popularnog filma mnogi su Ladovi radovi nastali kao rip-off stranih hitova. „Tko ju je vidio da umire?“ oslanja se na „Ne okreći se“ („Don't Look Now“, 1973) Nicolasa Roega, dok je „Posljednji noćni vlak“ pokušaj šlepanja na zloglasnosti „Posljednje kuće nalijevo“ („The Last House on the Left“, 1972) Wesa Cravena.
