Redatelj: Soon-Mi Yoo
Scenarist: Soon-Mi Yoo
Produkcijska kuća: Rosa Filmes
Direktor fotografije: Soon-Mi Yoo
Montaža: Soon-Mi Yoo
Zemlja: Južna Koreja, Portugal, SAD
Godina: 2014.
Trajanje: 72 minute
Kao i u 'Interviewu' Setha Rogena i Evana Goldberga, tako i Yoo započinje svoj genijalni doks prizorom lansiranja rakete i dječjim nastupom. Samo što autorica odbija sprdati se s tragedijom jedne shizofrene nacije i emanira nevjerojatnu odvažnost u pokušajima da pojedine aspekte svjevernokorejske svakodnevice prikaže kao nešto sasvim normalno. Poput Yang Yong-hi ('Sona, the Other Myself'), njezina je misija također krajnje intimna, vezana uz očevu komunističku prošlost. Ali razgovori koje vodi na cesti sa slučajnim prolaznicima nisu nikakva eksplozija kulerske ironije, već ih Yoo tretira kao diskurzivne elemente koji operiraju u krajnje složenom polju značenja. Zato je njezin prosede puno bliži našoj lanjskoj gošći Trinh T. Minh-ha ('Prezime Vijet, ime Nam') nego školi Chrisa Markera, dok promatra sjevernokorejsku kulturu u diskursu "traume odvajanja".
Autoričin snimljeni materijal isprepliće se s pulsirajućim footageom koji uključuje isječke iz sjevernokorejskih propagandnih filmova snimljenih u šezdesetima, bizarne ratne pjesme ('Nostalgija') i prizore ushićene djece koja na kazališnim daskama sa suzama u očima pjevaju pjesmu posvećenu Velikom vođi ('Moj pravi otac je moj voljeni maršal Kim Jong Un!'). Dok propituje smisao slobode, ljubavi, domoljublja, ljudskog stanja i sranja, ona pokušava "shvatiti" psihologiju i popularni imaginarij Sjeverne Koreje, kao i političku ideologiju "apsolutne ljubavi" koja tu zemlju vodi prema nesigurnoj budućnosti, ali isto tako ne može prikriti vlastite frustracije, opisujući tu zemlju kao "zemlju bez prijatelja i bez povijesti" i "najusamljenije mjesto na svijetu". No umjesto da nas natjera da se grčimo od smijeha promatrajući njezin narod, ona samo pokazuje da "nijedna količina propagande, ma koliko snažna bila, ne može razoriti humanost koju režim uporno pokušava kontrolirati". (D. Rubeša)
Soon-Mi Yoo rođena je u Južnoj Koreji, studirala je njemačku književnost na Yonsei Universityju i pohađala kolegij fotografije na Massachussets College of Artsu, gdje trenutno predaje na odjelu za film i video. Njezini multimedijalni i eksperimentalni radovi ('Circling Back', 'Dangerous Supplement', 'Ssitkim: Talking to the Dead', 'Pink') prihvaćaju i razvijaju avangardni i esejistički model non-fiction filma. Sudjelovala je u omnibus-dokumentarcu 'Far from Afghanistan', koji je bio inspiriran legendarnim kolektivnim filmom 'Loin du Vietnam' iz 1967. Njezini filmovi prikazani su u MoMA-i, pariškom Centre Pompidouu i Harvard Film Archiveu, te na Rotterdam Film Festivalu. 'Songs from the North' njezin je prvi dugometražni film.
