Redatelj: Tamer El Said
Scenarist: Tamer El Said, Rasha Salti
Producent: Tamer El Said, Khalid Abdalla
Produkcijska kuća: Zero Production
Direktor fotografije: Bassem Fayad
Montaža: Mohamed A. Gawad, Vartan Avakian, Barbara Bossuet
Glumci: Khalid Abdalla, Laila Samy, Hanan Youssef, Maryam Saleh
Zemlja: Egipat, Njemačka, Velika Britanija, Ujedinjeni Arapski Emirati
Godina: 2016.
Trajanje: 118 minuta
Postrevolucionarni Kairo kao živi organizam koji njegovim akterima postaje sve udaljeniji. Kalid traži stan. On je filmaš. Na zaslonu svog kompjutora stalno promatra jedne te iste slike koje je sam snimio, kao da čeka da proizvedu nekakav smisao i značenje. No što ih češće promatra, one mu postaju sve udaljenije. I dalje bilježi kamerom kairski kaos u kojem bez obzira na svu tu vrevu stalno susreće iste osobe na istom mjestu – staricu koja prodaje bijele karanfile i starca koji poput dječaka pušta balone. Osluškuje tišinu u gradu u kojem vlada konstantna buka. Zato njegov otuđeni protagonist, portretiran kao autorov alter ego, postaje alien u vlastitoj sredini. Svaki put kad uđe u taksi, on osluškuje vijesti u kojima se propaganda sudara s euforijom sudjelovanja Egipta u Afričkom kupu. Između dva bolnička posjeta bolesnoj majci druži se s prijateljima filmašima, raštrkanima po svijetu poput izbjeglica, od Bejruta i Bagdada do Berlina, koji su došli u Kairo na premijeru novog filma. No videorazglednicama koje mu redovito šalju tek pokušavaju sačuvati nešto što ih povezuje s gradom na čijim su ulicama odrastali, svjesni da su one svedene na fantaziju. Film je to o vremenu koje je progutala povijest. Lijep i tužan film istodobno. Čisti post-tahrirski komad koji osluškuje beznađa, nezadovoljstva i emotivne paralize onih koji su vjerovali u snove i utopije. Zato je to u isti mah i rekvijem o jednom gradu i njegova tužna simfonija. Melankolična autorefleksivna hibridna poema o Kairu koji autor voli i mrzi jednakom snagom. Gradu koji je ispunio i razorio autorovu dušu. (Dragan Rubeša)
Tamer El Said rođen je 1972. u Kairu. Studirao je film i novinarstvo. Jedan je od osnivača kairske kinoteke, poznatije kao Alternativni filmski centar. Otac mu je sedamdesetih pisao priče za popularni dječji radijski program Pjesma i bajka, da bi u proljeće 1991. završio u zatvoru zbog sudjelovanja u studentskim demostracijama protiv sudjelovanja egipatske vojske u Prvom zaljevskom ratu. Snimio je brojne dokumentarne filmove, među kojima valja izdvojiti 'Ghaeir khodoni' ('Uzmi me'), čiji je naziv ustvari pjesma/himna marokanskih ljevičarskih aktivista, te igrani kratkiš 'Yom al-Itneyn' ('Jednog ponedjeljka'). Zajedno s grupom egipatskih umjetnika združenih u anarhoidni neprofitni kolektiv Mosireen osnovao je Kino Tahrir, locirano na istoimenom trgu, na čijem se platnu prikazivao sirovi footage revolucije.
