EN HR
  • Rasplet ili intermezzo? Izbjeglička kriza kao ponovljeni ispit za europski politički projekt

    Sudjeluju: Ska Keller (Njemačka), Dejan Jović (Hrvatska), Emina Bužinkić (Hrvatska), Gianluca Solera (Italija), Nina Y. Belyaeva (Rusija)
    Moderatorica: Ivana Dragičević

    Čini se da su posljednji migrantski valovi koji su iznenadili i izbezumili Europu te razotkrili niz njezinih slabih točaka tek uvod u razdoblje previranja i nesigurnosti. Izloženo pojačanu dotoku izbjeglica iz Sirije, ali i drugih dijelova Bliskog istoka, subsaharske Afrike i zemalja Magreba, europsko političko vodstvo nije uspjelo učiti iz grešaka koje su počinjene u vanjskoj politici, politikama prema susjedima i trgovinskim politikama, posebice u dijelovima svijeta gdje je EU bila uključena u vojne operacije, podupirući korumpirane elite i sukobe. Zato se sada pojavio efekt bumeranga, gdje se pogrešne strategije provedene na tim područjima vraćaju Europi, koja se usto ponaša kao slon kad vidi miša: iziritirana je, uspaničena, uplašena. No epizoda sa slonom i mišem obično se pogrešno tumači: slonovi se ne boje miševa, no nesposobni su na pravi način reagirati na njihovu brzinu i veličinu. Miševi se kreću brzo i nepredvidljivo, što predstavlja problem obimnim slonovima ograničena vida.
    Isto se tako Europa sa svojih 500 milijuna stanovnika nije uspjela prilagoditi početnom pritoku od oko milijun izbjeglica koji su uspjeli prijeći Sredozemno more i naći se pred poluzatvorenim vratima europske tvrđave. Neki od njihovih sestara, braće, prijatelja i suputnika nisu bili te sreće, pretvarajući Sredozemno more u masovnu grobnicu, u groblje humane i socijalne Europe kakvu smo poznavali. Dok je šengenski sustav pred raspadom, europska tvrđava nastavlja s militarizacijom svojih vanjskih granica. Dogovor između EU-a i Turske štetan je ne samo jer odgađa neizbježno već i zato što propušta priliku za osmišljavanje strategija prilagodbe za buduće priljeve, za koje je izgledno da će biti naša svakidašnjica u godinama koje slijede.
    Jednako zabrinjava i to što se takav razvoj kod kuće (zlo)rabi za izazivanje straha i nepovjerenja, cijepajući europske zajednice po crti različitosti, koja bi trebala činiti dodanu vrijednost. Rast popularnosti ekstremne desnice diljem Europe, sve veće potkopavanje ljudskih prava i sloboda, povratak autoritarnosti, kriminalizacija solidarnosti – sve je to napad na samo srce Europe, koje pokušavamo zaštititi. Neki su odgovori ovdje, prebivaju među građanima, obično izvan odgovornosti država članica EU-a vezanih štetnim ugovorom. Izbjeglička kriza stoga predstavlja priliku da društvo nametne svoja rješenja, pokaže solidarnost i građanski neposluh te se ponovno pobuni protiv europske tvrđave.