Redatelj: Olivier Ducastel, Jacques Martineau
Scenarist: Olivier Ducastel, Jacques Martineau
Producent: Emmanuel Chaumet
Direktor fotografije: Manuel Marmier
Montaža: Pierre Deschamps
Glumci: Geoffrey Couët, François Nambot
Zemlja: Francuska
Godina: 2016.
Trajanje: 97 minuta
Iako prvih dvadeset minuta filma prizivaju duhove Gaspara Noea, kad se pogledi, tijela i usne Théa i Huga susreću u pariškom seks-klubu L’impact, okupani zvucima Kerelle ('Kuntur – Souvenirs de primaire') i Asafa Avidana ('The Jail that Sets You Free'), nakon što oni napuste klub, Noe naglo ustupa mjesto Rohmeru, iako naziv filma puno duguje Rivetteu (Celine i Julie idu na jedrenje). Zato nije čudo da ti filmovi imaju junake koji jezde Parizom i igraju se s (filmskim) vremenom. Zato je Ducastelov i Martineauov film za američko tržište preveden kao 'Paris 5:59', označavajući sat u kojem se opraštamo od njihovih junaka, kad završi njihova ranojutarnja odiseja, iako nam je jako teško rastati se od njih i voljeli bismo biti s njima barem malo duže od 92 minute stvarnog vremena u kojem se priča odvija. Film dakle započinje orgijom u 4.27 ujutro koja će dijelu publike vjerojatno biti svojevrsni test izdržljivosti, kad obnaženi Théo počne manevrirati i probijati se kroz hrpu uzbibanih muških tijela kako bi došao u Hugovo vidno polje, nadohvat njegovih usana. U jednom trenu autori će odgurnuti sve druge orgijastičare na rub kadra, te izolirati Huga i Théa, dok vode ljubav ne mareći za druge. (To je ujedno i jedina scena koja nema izravan dodir sa stvarnošću već je namještena). Nakon seksa uzimaju odjeću ostavljenu u plastičnim vrećama i točno u 4.47 izlaze van, shvativši da među njima postoji nešto više, te naprosto ne žele sve to promatrati kao kraći prolazni susret. („Mislim da smo vodili ljubav i pridonijeli svjetskom miru!“, kaže jedan od njih). Možda bi u tom trenu svaki od njih otišao biciklom na svoju stranu da se nije ispostavilo kako tijekom seksa Théo nije bio zaštićen, dok je Hugo HIV pozitivan. Nakon odlaska na hitnu gdje će Théo dobiti prvu dozu trostruke terapije, nastavlja se njihova šetnja praznim Parizom, tijekom koje će razgovarati o Balzacu, navratiti do sirijskog arhitekta koji prodaje kebabe, ukrcati se na prvi jutarnji metro u kojem upoznaju ženu kojoj penzija nije dovoljna da bi preživjela pa pokušava riješiti egzistenciju radeći kao hotelska sobarica, te navratiti u Hugov stan na porciju dodira, sve dok sat ne otkuca 5.59. Žele li oni saznati nešto više o jedan drugome? Hoće li njihovo povjerenje biti nagrađeno? Kakva su uopće njihova očekivanja? Ima nečeg neodoljivog u promatranju jednog para koji se na velikom platnu susreće s tolikom iskrenošću, toplinom i emotivnim potencijalom za buduću sreću. Možda bi takav doista izgledao Rohmer da se pozabavio gej likovima, njihovim flertovima i nesigurnostima, minus orgije. (Dragan Rubeša)
Olivier Ducastel rođen je u Lyonu 1962. Studirao je film i teatar na Universite Paris III – Sorbonne Nouvelle. Radio je kao asistent na zadnjem filmu svog mentora Jacquesa Demyja ('Trois places pour le 26'). Voditelj je odjela za režiju filmske škole La Fémis. U tandemu s Jacquesom Martineauom snimio je čitav niz filmova koji se smatraju ikonama francuskog queera ('Ma vraie vie à Rouen', 'Crustacés et coquillages', 'L’arbre et la forêt', 'Drôle de Félix' u nas prikazan na HRT-u 3). Njihov prvi zajednički film – glazbena komedija o AIDS-u 'Jeanne et le Garçon formidable' – inspiriran je Demyjevim filmovima, s Virginie Ledoyen i Demyjevim sinom Mathieuom u glavnim ulogama.
Jacques Martineau rođen je 1963. u Montpellieru. Studirao je književnost na Ecole Normale Supérieureu. Od 1995. započinje njegova suradnja s Olivierom Ducastelom i otada su iza kamere praktički nerazdvojni.
