VIJESTI

Otkačena akcijska komedija Halla ide u rat nas vodi na daleki Island. Osebujna Halla danju je učiteljica zbora, a noću eko-aktivistica u sukobu s lokalnim industrijskim gigantom. Film redatelja Benedikta Erlingssona dobitnik je nagrade LUX te nagrade publike na 16. ZFF-u. S redateljem i scenaristom razgovarao je Nino Kovačić.

Zašto ste odlučili snimiti film koji miješa žanrove, ima tako neobičnu junakinju i to s temom zaštite okoliša?

Sad mislim da bi svi filmovi trebali biti o toj temi, jer smo presporo osvješćivali koliko je to bitan problem. Inače, cijeli predložak borbe protiv klimatskih promjena je kao savršen za akcijski film u kojem je potrebno spasiti svijet. Dosad je to uglavnom polazilo za rukom srednjovječnim muškarcima koji bi na kraju još dobili novac i djevojku, no ja sam htio snimiti film o srednjovječnoj ženi koja pri svojem spašavanju svijeta dobije ono što ona želi. Iako ga nisam zamišljao kao višežanrovski film, a i tek smo na snimanju dodatno razmišljali o akcijskim dijelovima, neke žanrovske kategorije su mu pripisivane naknadno, pa su ga gledatelji u Njemačkoj i Engleskoj proglasili komedijom, a u Francuskoj trilerom. Zapravo sam htio  napraviti nešto s elementima bajke i imati živi bend u filmu. Zato ga se donekle može smatrati i mjuziklom.

Kako ste zamislili neobični lik Halle, a da bude dovoljno uvjerljiv, i zašto ste odabrali jednu glumicu da glumi dva lika?

Kako sam imao taj bajkoviti dio s bendom bilo je bitno da kao protutežu uvjerljivosti priče imam junakinju koja je prizemnija kako bi se gledatelji s njom lakše poistovjetili. Halldóra Geirharðsdóttir je izvrsna glumica koja zaista može glumiti bilo koju ulogu, te moja dobra prijateljica tako da i odlično komuniciramo. Iako u filmu glumi dva lika, s njom je na snimanju zajedničkih scena bila druga glumica koju smo uvijek snimali s leđa i onda izbacivali u montaži. I ona je naučila uloge obje sestre tako da bi Halldóra za vrijeme snimanja mogla dobivati žive reakcije dok glumi svoje dijelove. Neobično je to da je i toj drugoj glumci ime Halla.

Ideja s bendom koji se provlači kao vidljivo-nevidljiv komentator događanja je neobična u filmskom mediju, no ne toliko i kazališnom. Vi ste ipak ponajprije radili u kazalištu.

Tako je, to je stara ideja, gotovo kazališni klišej. Bend funkcionira poput tragičnog grčkog zbora i to je način pričanja priče koji sam odabrao. Jer čak i ako je bend vidljiv iza glumaca,  publika se lako koncentrira na melodramu i zaboravi na njega kao distrakciju. Ja sam školovani glumac, ali ponajprije kazališni redatelj te film i kazalište vidim kao različite, no vrlo povezane medije. Kroz povijest se film u svojim počecima formirao s obzirom na kazalište, a nakon nekog vremena se kazalište počelo razvijati pod utjecajem filma. Danas je europsko kazalište, ono koje mi se sviđa, dramaturški i vizualno vrlo eksperimentalno, te me čudi koliko malo filmaša je pod utjecajem tog dobrog kazališta, dok je u obrnutom smjeru slučaj puno veći.

Ako imate dovoljnu jaku emotivnu bazu u likovima i temi, mislite li da bi se trebalo i hrabrije igrati s filmskom formom?

Da, najbolje je kad sadržaj filma s direktnim razlogom utječe na njegovu formu. Kao što je to  Fellinijev film Rim, o gradu s mnogo slojeva, mješavini kultura i vremena; poput višeslojne torte. Ta njegova vizija grada čini i formu filma. Mislim da si možemo dopustit da budemo  biti zaigraniji i da publika od nas to želi. Ja imam sreću da su i moje producentice na ovom filmu tako razmišljale.

Snimati film na Islandu koji ima nešto više od 300 tisuća stanovnika čini se kao prilično komunalna stvar. Kakve su bile reakcije zajednice na svoj portret?

U ovom sam filmu imao koncept da sve ljude koji su na neki način vezani s moći i autoritetom, dakle političare, policiju i zatvorske čuvare, igraju komičari, što je bila svjesna provokacija. K tome, imali smo nedavno primjer slavnog klauna koji se kandidirao na izborima i postao gradonačenik Reykjavika te ga doslovno spasio od bankrota i korupcije. Taj, sad već bivši političar, u filmu glumi predsjednika Islanda. Reakcije kod kuće su izvrsne i  otvorile su dodatni dijalog između industrijalista i čuvara okoliša te je dan još jači naglasak na svakodnevnu tenziju oko klime. Općenito, sad smo sigurno na raskrižju i ako želiš obraniti Island moraš misliti šire jer je cijeli planet pod prijetnjom.

Recite nam još ponešto o kontekstu problema tvornica teške industrije na Islandu u odnosu na okoliš.

To je već dva desetljeća glavni problem islandske politike. Paradoks naše ekonomije je što proizvodimo puno čiste energije u hidroelektranama, ali ju 90% prodajemo multinacionalkama koje se bave teškom industrijom pa tako imamo i tri velike tvornice aluminija. Alumnij je važan i skup metal, ali ga se puno baca i jako zagađuje još samom proizvodnjom tako da je aluminijska industrija metafora našeg zagađujućeg kapitalizma. No i hidroelektrane dosta mijenjaju sliku okoliša tako da ni to nije nabolje rješenje te se neki ljudi, poput Halle u filmu, tome vrlo direktno suprotstavljaju. Islandske visoravni su najveće europsko područje nedirnute prirode i, zapravo, turisti koji ovdje dolaze zbog prirode je na neki način tako štite jer su dokaz koliko je ona vrijedna.